Priroda ne poznaje savršenu simetriju. Kamenje nije jednako, koralji ne rastu po pravilima, a ni komad starog srebra nikada ne nosi dvije iste linije. Upravo zato me oduvijek privlače oblici koji u sebi nose trag vremena, života i prirodnog nastanka.

U svijetu u kojem se sve češće proizvodi u velikim serijama, nesavršenost postaje rijetkost. Mene upravo ona podsjeća da je svaki materijal jedinstven i da njegova ljepota ne proizlazi iz pravilnosti, nego iz karaktera.

Ne pokušavam ispraviti ono što je priroda stvorila. Naprotiv, nastojim sačuvati ono zbog čega je svaki kamen, komad srebra ili stari ukras drugačiji od svih ostalih.

Dok promatram kamen, zanimaju me njegove nepravilnosti jednako kao i njegova ljepota. Pukotina, neobična tekstura, asimetrija ili trag minerala često postanu najzanimljiviji dio cijelog komada. Ono što bi netko drugi smatrao manom, meni je početak priče.

Slično je i sa starim srebrnim elementima koje pronalazim na putovanjima. Njihove sitne ogrebotine, patina i tragovi korištenja svjedoče o životima koje su već proživjeli. Upravo zato ih ne pokušavam učiniti novima. Želim da zadrže svoje dostojanstvo i nastave živjeti u novom obliku.

U svakom komadu nakita tražim ravnotežu između sirovosti materijala i profinjenosti izrade. Ta napetost između prirodnog i ručno oblikovanog ono je što me uvijek iznova inspirira.

Vjerujem da upravo zbog tih sitnih nepravilnosti nakit ostaje živ. Kada nosimo kamen koji nije potpuno pravilan ili srebro koje čuva tragove vremena, nosimo i dio njegove priče. Takav nakit ne skriva svoje podrijetlo – on ga s ponosom pokazuje.

Možda upravo zato nikada ne nastojim izraditi dva potpuno ista komada. Čak i kada koristim slične materijale, priroda ih je već učinila jedinstvenima. Moj je zadatak prepoznati njihov karakter i dati mu oblik koji će trajati.

Za mene ljepota nije u savršenstvu. Ona je u iskrenosti materijala, u hrabrosti da ostane ono što jest i u osjećaju da svaki komad nakita nosi vlastiti život prije nego što postane dio nečije priče.